11 sij Ljubav jača od svega: Usprkos ponekom ugrizu i fizički zahtjevnom poslu, obožava raditi sa psima i pomagati im

Lijepo je kad čovjek radi ono što voli. Onda ni posao nije samo posao, već nešto puno više, to je onda poziv. Upravo to pošlo je za rukom našoj sugovornici. Ona je uspjela pretočiti ljubav prema psima u vlastiti posao. Kada se odlučila upustiti u svoju poduzetničku avanturu imala je 30 godina i udrugu za zaštitu životinja. Posao groomera bio je kao stvoren za nju pa je odlučila otvoriti salon i nazvati ga „Cuckeraj“. Obrtništvo nije za svakoga i treba se znati nositi sa svim problemima na koje se nailazi kada se krene tim putem. Kada govorimo o grooming salonima riječ je o obrtima u kojim najčešće rade njihovi vlasnici, u Zagrebu svega tri do četiri salona imaju zaposlene djelatnike.

– Ovo je fizički naporan posao i nije ga lako raditi. Psi ponekad znaju biti nemirni ili uplašeni, a ponekad i agresivni. Imala sam situaciju da me jedan pas i ugrizao. Riječ je o psu od prijateljice, koja mi je zaboravila reći da grize. Deset dana nisam mogla raditi i primala sam antibiotike, ali to je dio našeg posla. Najviše problema imam s malim psima jer njih ne doživljavamo ozbiljno, odnosno štetu koju mogu napraviti, za razliku od velikih pasmina – rekla je Petra Puvača Klingor, vlasnica grooming salona „Cuckeraj“.

Kako kaže, ponekad nije lako biti obrtnik. Osim za posao vezan uz struku, moraš brinuti i o financijama i marketingu te si odgovoran za vlastito poslovanje. No, obrtništvo ima i svojih prednosti.

– Mogu otići na pauzu kad hoću, mogu si prilagoditi radno vrijeme obiteljskim obvezama, a i prilagoditi godišnji odmor. Volim ovaj posao. Ovo mi je terapija. Pustim si glazbu i mazim se sa psima, bar s onima koji me ne pokušavaju pojesti – kroz smijeh nam kaže groomerica.

– Ljudi često imaju krivu predodžbu da se kod groomera vode samo pudlice i da samo takvim psima treba njega. Grooming nije samo frizura, već kompletna njega i briga o koži i dlaci psa. To što treba pudlici, treba i njemačkom ovčaru, labradoru ili haskiju. Svi oni imaju potrebu da im koža bude zdrava, da nema seboreičnih problema, rana ili crvenila. Moto moga obrta je „Cuckeraj je više od frizure“ jer stavlja naglasak na zdravlje. Naravno, psi trebaju da budu i čisti, posebice oni koji žive u zatvorenim prostorima s ljudima. Nakon izloženosti kiši i blatu psa bi trebalo oprati, bar jednom mjesečno – dodala je Petra.

Na svojoj koži osjetila je koliko gubitak ljubimca može biti bola i sad želi pomoći drugima koji se nađu u sličnoj situaciji

Gubitak kućnog ljubimca zna biti jako traumatično iskustvo za vlasnike. Ljudi koji nisu imali psa, mačku ili neku drugu životinju to teško mogu shvatiti. Čovjek je pripitomio psa prije 12 000 godina. To je proces koji je utjecao na obje vrste, koje su se prilagodile jedna drugoj. U tom periodu naš život evoluirao je s njima u našoj blizini. Od vremena kada su to bili poludivlji vukovi koji su nas upozoravali da dolazi medvjed ili nam pomagali u lovu, do današnjice kada imamo pse pomagače osobama s invaliditetom, pse koji rade u policiji i vojsci, koji mogu namirisati da čovjek ima rak i prepoznati hiperglikemiju ili početak epileptičkog napada. Pas je danas nekome pomagač, nekome ljubimac, a često zna biti i jedini prijatelj.

– Uzmimo na primjer jednog psa. Njegov životni vijek je između 10 i 15 godina te predstavlja relativno veliki odsjek našeg života. U tom periodu u životu nam se izdogađaju razne stvari. Recimo da je stariji bračni par uzeo psa, ali je u međuvremenu umro jedan bračni partner. Taj pas je jedina preostala veza s preminulom osobom. Gubitak ljubimca u ovom slučaju predstavlja oproštaj od njega, njegovog partnera, ali i dijela svoga života. Žalovanje je vrlo individualno i ne treba ga omalovažavati. Svatko će odžalovati na svoj jedinstven način i to će trajati koliko će trajati. Problem nastaje kada nam društvo i okolina ne dopuštaju da žalujemo pa mi to onda zakopamo – objasnila je Petra.

I naša sugovornica sama se našla u toj situaciji, kada je 2017. godine morala uspavati svoju Aniku.

– Znala sam sjediti u autu i čekati da netko od ukućana dođe jer nisam sama mogla ući u kuću, nedostajala mi je ona i njezino lajanje i veselje. Nije bilo nikakve grupe za podršku ili stručne osobe kojoj bi se obratila za pomoć – otkrila nam je groomerka.

Iz tog razloga Petra je odlučila pokrenuti uslugu podrške za vlasnike uginulih ljubimaca. Trenutačno se educira o ovoj temi i kad završi školovanje želja joj je pomagati ljudima koji se suoče s istim problemom.

Ljubav prema psima jača je od svega

Naša sugovornica godinama pomaže životinjama kroz Udrugu za zaštitu životinja „Sedma od devet“, kroz koju je prošlo 1000 pasa i mačaka. Petra je i godinu dana u Čakovcu pomagala na projektu zbrinjavanja pasa iz romskih naselja, a sudjelovala je i pomoći životinjama kada je velika poplava pogodila Gunju. Petra je aktivna i u projektu „Ljubimci donori“. Riječ je o bazi podataka o ljubimcima koji mogu donirati krv s kontaktima njihovih vlasnika. U hitnim slučajevima ta krv može značiti razliku između života i smrti.