Povijest

PREUZMITE DOKUMENT OVDJE

(UOGZ), najveće je udruženja obrtnika na području grada Zagreba gdje još djeluju udruženja ugostitelja, trgovaca, autoprijevoznika, taksista i Udruženje obrtnika Sesvete. Svi su okupljeni u Obrtničkoj komori grada Zagreba. Udruženje obrtnika grada Zagreba zastupa interese oko sedam tisuća svojih članova – proizvodnih, uslužnih, tradicijskih i umjetničkih djelatnosti organiziranih u 38 sekcija, odnosno struka. U UOGZ je 60 posto zagrebačkih obrtnika, 10 posto svih obrtnika u Hrvatskoj. Pored strukovnog organiziranja i rada po sekcijama, Udruženje se aktivno uključuje svojim prijedlozima u donošenju pojedinih zakona vezanih za obrtništvo. Udruženje obrtnika je osnovni oblik udruživanja obrtnika u smislu Zakona o obrtu te je članstvo obvezno i stječe se danom donošenja rješenja o otvaranju obrtničke radionice. Pored aktivnosti Udruženja usmjerenih na rješavanju zajedničkih problema, te problema pojedinih sekcija, prisutne su i aktivnosti vezane uz sudjelovanje i posjetu obrtničkim sajmovima, u zemlji i inozemstvu, organiziranjem raznih promidžbenih manifestacija, kao što su modne revije, revije frizera, izložbe fotografa i slično te organiziranje raznih stručnih predavanja, okruglih stolova, seminara i slično. Posebnu pažnju Udruženje posvećuje odgoju i obrazovanju mladih obrtnika intenzivno surađujući sa školama za obrtništvo. Obrtnici su članovi komisije za licenciranje radionice te članovi komisija za polaganje pomoćničkih ispita te ispita stručne osposobljenosti. U cilju što lakšeg otvaranja i vođenja obrtničkih radionica udruženje je razvilo program educiranja mladih budućih obrtnika, kao i njihovog sustavnog praćenja od prvog dolaska u Udruženje s namjerom da se informiraju o otvaranju obrta, preko otvaranja obrtničkih radionica do pravnog i financijskog savjetovanja u vođenju obrta. Stručna služba Udruženja obrtnika svakom zainteresiranom građaninu koji želi otvoriti obrt daje osnovne informacije o izradi potrebne dokumentacije. Udruženje ne rješava samo pitanje mladih novih obrtnika, već pomaže i starijim svojim članovima u svezi rješavanja njihovih statusnih pitanja, vezanih uz zatvaranje obrta, promjene u poslovanju, otvaranje izdvojenih pogona, uspostavljanje svojstva obrtnika umirovljenika, osnivanju zajedničkih radnji i slično. Navedene aktivnosti u potpunosti opravdavaju postojanje jedne ovakve asocijacije čiji rad i uspjesi na području prilagodbe zakonskim regulativama u obrtništvu, zasigurno, u mnogome doprinosi razvoju obrtništva u budućnosti. Udruženje polaže veliku pažnju informiranju svekolikog članstva emisijama na Radio Sljemenu, putem „Obrtničkog lista“ koji primaju svi članovi Udruženja obrtnika grada Zagreba, te putem web stranice Udruženja.

Devedesetu su obilježili prvi višestranački slobodni izbori, a obrtnici gotovo nisu mogli vjerovati da su nakon toliko godina moguće promjene koje će im omogućiti normalan rad, razvoj i život. U skupštine općina i Skupštinu općine grada Zagreba u sva tri vijeća ulazi više obrtnika nego ikad u povijesti, što je bilo jamstvo da će se voditi više brige o razvoju i uspostaviti normalan odnos prema obrtništvu. Te je godine za člana gradske Vlade izabran Emanuel Justament, a krajem lipnja na Skupštini Udruženja za predsjednika je izabran Stjepan Šafran, a za tajnika i njegova zamjenika gospoda Antun Šporer i Krešimir Požnjak.

Intenziviran je rad svih sekcija, održana je tradicionalna modna priredba pod nazivom “Agram Fashion”, a uspješan je bio i nastup na proljetnom Zagrebačkom velesajmu.

S novim je poletom organiziran Dan obrtnika na Hunjki, a demokracija je omogućila znatno veći djelokrug rada Udruženja. Sva obrtnička društva djeluju s novim snagama, afirmirajući-i obrtnički stalež. Te, 1990. godine u Zagrebu djeluje 9190 obrtnika što je u povijesti glavnoga grada i njegova obrtništva dotad nezabilježeno. Kako su se jaka topova i ratni pokliči približavali Hrvatskoj, zagrebački su se obrtnici odmah stavili na raspolaganje domovini, potpomažući svaki na svom području i u svojoj struci najbolje što su mogli.

Veliki je broj dragovoljaca – obrtnika koji su se priključili postrojbama Ministarstva unutarnjih poslova i Hrvatske vojske. Uz aktivno pomaganje obrane, obrtnici nakon smirivanja rata i dalje pomažu, a jedna od aktivnosti je pomoć i osiguranje nužnih potrepštinama invalida domovinskog rata i obiteljima poginulih branitelja.

Novi zamah Udruženja pratio je izbor električarskog obrtnika gospodina Antuna Šporera za predsjednika te krznarskog obrtnika gospodina Krešimira Požnjaka za tajnika Udruženja. Održavaju se mnogi sastanci usmjereni na poboljšanje obrtništva, s Gradskim se poglavarstvom pregovara o zakupninama i zakupu poslovnih prostora, a aktivno se sudjeluje i na stručnim raspravama Zakona o obrtu.

Od prvih rješenja iz 1991. godine do prihvaćanja Zakona o obrtu u ljeto 1993. godine tražena su i analizirana inozemna rješenja i iskustva te mogući putovi kako vratiti obrt u okrilje tradicionalnih europskih obrtničkih vrijednosti kojima su vrijedne ruke hrvatskih, a time i zagrebačkih obrtnika dale svoj nemali obol. Novi Zakon o obrtu počeo se primjenjivati 1. siječnja 1994. godine.

Dugogodišnji i prvi predsjednik Udruženje gospodin Stjepan Popović prepušta svoje mjesto gospodinu Miji Sertiću. Te se godine javila i zamisao da bi bilo vrijedno izgraditi, sebi i gradu u čast, Obrtnički dom na Medvednici. U odbor za izgradnju, osnovan 16. lipnja 1981. uz predsjednika ulazi i još 12 poznatih zagrebačkih obrtnika. Te godine organizirana je i jubilarna pedeseta modna revija, te uspješna izložba nakita zagrebačkih majstora – zlatara.

Redovitom smjenom, za predsjednika je 1982. izabran krojački obrtnik gospodin Salim Šabić. Podaci o broju radnji pokazuju stalan porast, te je tako sa 6564 obrtnika u 1983. broj obrtnika povećan na 9257. U listopadu 1983. postavlja se i kamen temeljac na Hunjki, a sekcija frizera i brijača organizira priredbu pod nazivom “Frizerski demonstracijski centar”.

Udruženje je 1984. brojalo 9967 članova, a nastavljena je borba protiv otpora obrtništvu i protiv birokracije, kako bi se što jednostavnije mogla osnovati obrtnička radionica. Te godine za novog predsjednika izabran je gospodin Drago Pokupec.

Udruženje je nastavilo predlagati razne promjene i rješenja, kako bi se dalo poticaj mnogim obrtničkim djelatnostima, što bi, nesumnjivo, dovelo do novih zapošljavanja. Poslovni odbori 38 strukovnih sekcija aktivno rade, a 1986. objavljena je i doregistracija Udruženja, koje je tako postalo opće privredno udruženje. To razdoblje donosi stagnaciju obrtništva, a nekim se strukama, posebice osobnim uslugama, bitno pogoršava položaj.

Intenzivirala se izgradnja doma na Hunjki kao poklon obrtnika svome gradu za Univerzijadu. Najveći pothvat obrtnika poslije rata okrunjen je 11. Rujna 1957. otvaranjem Doma obrtnika na Hunjki. Dom se prostire na više od 3000 četvornih metara površine, ima 59 postelja te 25 postelja namijenjenih planinarima i dvije dvorane za sastanke.

Događaju se mnoge promjene, a znatan broj članova Udruženja postaje delegatom u vijećima udruženog rada općina i grada, te Sabora, gdje promiču interese obrtništva. U 21. godini rada Udruženja za predsjednika je izabran Ante Karamatić.

Zabilježena je značajna aktivnost stručnih sekcija, organizirani su mnogobrojni stručni skupovi, a od 19. do 24. travnja 1988. na Zagrebačkom velesajmu održan je 30. Međunarodni sajam male privrede i zanatstva, na kojemu izlažu i 44 zagrebačka obrtnika.

Razvoju obrtništva u gradu znatno doprinose strukovne obrtničke zadruge i ostala prateća društva – pjevačko društvo “Sloga”, AMD “Zanatlija”, planinarsko društvo istog imena, kuglački klub, šahovsko društvo itd. Mnoga razočaranja obrtnicima donosi 1989., u kojoj se obrtnici ponovno bore protiv ukorijenjenog odbijanja da se obrtništvo ugradi u razvoj grada. Obrtnici pomažu i izgradnju Nacionalne i sveučilišne biblioteke te Kraljičina zdenca, a stručne sekcije tradicionalno organiziraju nastupe i posjete inozemnim stručnim sajmovima.

Krajem 1989. godine, zbog velikih obveza i otežanih uvjeta poslovanja te zbog pomanjkanja posla kao posljedice pada industrijske proizvodnje dolazi do većeg otpuštanja radnika i do zatvaranja radnji, posebice osobnih usluga, i to u središtu grada.

Dana 4. lipnja 1967., čim su stvoreni uvjeti za ponovno udruživanje obrtnika, osniva se UDRUŽENJE SAMOSTALNIH OBRTNIKA ZAGREBA. Za prvog predsjednika izabran je gospodin Stjepan Popović, a udruženje je sljedećeg dana službeno započelo radom u prostorijama na Trgu Mažuranića.

U prvoj godini djelovanja udruženje je osnovalo 27 stručnih sekcija koje su uglavnom dobro obavljale ulogu savjetodavnoga upravnog odbora. Tih se godina polako, ali pozitivno mijenja odnos prema obrtnicima. Zahvaljujući velikom razumijevanju tadašnjeg predsjednika Privredne komore Hrvatske gospodina Ivana Ćire Bukovića, Upravni odbor PKH donosi odluku da Udruženje samostalnih zanatlija Zagreba preda u vlasništvo 2/3 dijela zgrade na Trgu Mažuranića 13. Za tu i takvu odluku zasluge pripadaju i tajniku Udruženja gospodinu Cvetku Podbevšeku. Time je omogućeno zagrebačkim obrtnicima da 60 godina nakon izgradnje postanu vlasnici svoje zgrade.

Pred kraj 1969. godine donesen je i zakon o invalidskom i mirovinskom osiguranju samostalnih privrednika, a tada Udruženje okuplja već 3000 obrtnika u 38 sekcija.

U četiri godine postojanja, točnije 1971. broj obrtničkih radnji prelazi 5000. Aktivne su sekcije i obrtnička društva, a tradicionalno je održan i Dan obrtnika na Hunjki. U Zagrebu je 1974. već 5495 obrtnika, 1975. godine taj je broj za dvadesetak obrtnika manji. Već sljedeće godine će se pokazati nedostatak klasičnih zanatlijskih zanimanja. Na tradicionalnoj modnoj reviji sudjeluje sedamdesetak obrtnika.

Razdoblje od 1975. do 1980. godine jedno je, prema iskazima obrtnika, od najuspješnijih razdoblja poslije rata. Ubrzava se afirmacija obrtništva i stvaraju nužni uvjeti za priznanje obrta kao nezaobilaznog čimbenika gospodarstva grada.

U poraću se osjeća snažan pritisak na obrtnike da napuste posao i da se udruže u zadruge ili da osnuju državna poduzeća. Opskrba je racionalizirana moguće je dobiti prijeko potreban repromaterijal tek nakon što su zadovoljeni društveni kapaciteti.

Temeljem rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske, 1947. zabranjuje se rad Savezu udruženja hrvatskih obrtnika, a cjelokupna imovina je sekvestrirana. Sljedeće godine prostor – zgrada u Ilici 49 dodjeljuje se Privrednoj komori Hrvatske odnosno Privrednoj komori Zagreba.

Informbiro i događanja 1948. godine pokrenula su ipak neke procese. Naime, 1949. godine mijenja se postupno porezna politika prema obrtnicima, uz ublažavanje poreznog pritiska postupno se poboljšavaju uvjeti opskrbe, a tu godinu obilježava i donošenje Općeg zakona o zanatstvu. Grad već ima oko 380.000 stanovnika, a taj blagi proces promjena zaustavlja pad broja obrtnika.

Na temeljima bivše Zanatske komore 1959. godine država osniva Zanatsku komoru za grad Zagreb čija je obveza pomaganje razvoja obrtništva. Ukupna politička i gospodarska kretanja stvarala su klimu isplativosti otvaranja obrtničkih radnji te je tako zadnjih dana 1951. godine Zagreb bilježio 5550 radnji s 4243 radnika i čak 2737 učenika. Oživljavaju i razna obrtnička društva npr. pjevačka društva te auto-moto klub “Zanatlija”, pri čemu veliku važnost razvoju daju obrtničke nabavno – prodajne strukovna zadruge.

Zanatska komora 1955. godine organizira i prvi Sajam zanatstva bivše zajedničke države. Broj obrtnika raste, a 1958. obrtnici Zagreba izgrađuju poseban paviljon na prostorima Zagrebačkog velesajma.

Treba istaći i dokazanu solidarnost zagrebačkih obrtnika. Ustanova za davanje zdravstvene pomoći obrtnicima 1956. godine iz ostatka sredstava izgrađuje dom s 50 postelja u Crikvenici. Zanatske komore djeluju sve do 1962. godine kada su ukinute Zakonom o privrednim komorama, čime su obrtnici došli na margine gospodarskog života. Nakon dvije godine 1964. godine donosi se novi Zakon o zanatstvu koji daje nove poticaje razvoju obrtništva, a promjene u gospodarskom sustavu zemlje uvelike liberaliziraju tržište. Zagreb broji 4860 radnji s 2960 radnika i 1773 učenika.

Na početku 20. stoljeća u Zagrebu djeluje 2345 obrtničkih radnji, od kojih njih nekoliko nije zapošljavalo ni jednog radnika. Nekoliko godina poslije broj radnji se povećava, a konkurencija prisiljava obrtnike na udruživanje. Pokazalo se da zadruge i udruge kao organizacije obrtnika pogoduju specifičnim interesima pojedinih struka, a primjer za to je i održavanje Prvog pekarskoga kongresa. Gine 1906. u gradu je bilo 2726 obrtnika, od kojih 303 postolara, 176 krojača, 141 stolar, 105 brijača itd.

Nakon dugog razdoblja, pripreme za izgradnju Obrtnog doma privedene su kraju, a 6. travnja 1908., zaključeno je da se za godinu dana započinje gradnjom. Obrtnički zbor bilježi 1910. svoj veliki uspjeh, a najvažniji događaj je dovršenje zgrade na Mažuranićevom trgu, čime su zagrebački obrtnici dobili svoj Dom. Istodobno, intenziviran je rad mnogih sektorskih glasila, a 1909. godine, po sačuvanim podacima, izlazi pet (5) strukovnih listova.

Trgovinsko – obrtnički muzej 1913. otvara svoja vrata za održavanje izložbe praktičnih radova naučnika zaposlenih kod zagrebačkih obrtnika. To doba odlikuje i jedna rijetko poznata povlastica, koju su imali obrtnici, a to je kupnja motornog benzina bez poreza. U travnju 1914. godine završena je gradnja komorine zgrade (danas Rooseveltov trg 2), a obrtnici su svojim prijedlozima uspjeli reformirati šegrtske škole. Doba je to početka Prvoga svjetskog rata, a prve se značajne poteškoće pojavljuju 1916. Jer su iscrpljene sve zalihe. Kako se sljedeće godine rat nastavio, došlo je i do postupnog pada broja obrtničkih radnji, pri čemu rad Obrtnog zbora gotovo zamire. Treba istaći da su predstavnici Obrtnog zbora bili nazočni sjednici sabora Hrvatske, Slovenije i Dalmacije u Zagrebu.

Ponovo u travnju, ali 1921. godine, oživljava društvo “Zagrebački zbor” i traži potporu obrtnika, a predlaže se i prihvaća promjena imena u Zagrebački velesajam.

U 1923. Zagreb je imao 108.000 stanovnika, a broj obrtničkih radnji popeo se na 3350. Nadriobrt gušio je obrtnike, visoke domaće cijene dovele su stranu robu na tržište, pri čemu nije bilo nikakve zaštite te se to razdoblje drži najtežim za obrtništvo. Dana 18. studenog 1928. slavljen je već tradicionalni Dan obrtnika, a započeta je akcija za izgradnju zgrade Saveza hrvatskih obrtnika u Zagrebu.

Tridesete su godine, kao i svugdje Zagrebu i o obrtništvu donijele gospodarsku krizu, a osim golemih poteškoća obrtništvo je pokazalo i svoju golemu unutarnju snagu i, što je značajno, održalo se. Unatoč sve većih posljedica svjetske krize, broj radnji povećan je, i 1931. ih je na popisu 4951, a godinu dana poslije 4989, s napomenom da broj zaposlenih pada.

Tijekom 1932. godine osnovana je Zanatska komora za grad i srez Zagreb, a 27. studenog iste godine osnovano je Udruženje zanatlija za grad i srez Zagreb. To udruženje krajem 1933. broji 1758 članova organiziranih u 49 strukovnih sekcija. Iste godine, a zbog teških gospodarskih prilika osnivaju i svoju štedno – kreditnu zadrugu, koja nosi ime grada – Zagreb. Na kraju 1935. godine Zagreb broji 4757 obrtnika, a godinu dana poslije 4572.

Uoči drugog svjetskog rata, točnije 1937. godine, zabilježeno je čak 5064 obrtničkih radionica. Najznačajniji događaj u 1938. Bila je velika obrtnička izložba prilikom proslave 30 – godišnjice Saveza hrvatskih obrtnika. Zgrada Matice hrvatskih obrtnika bila je pred dovršenjem, a službeno je počela raditi 1. siječnja 1939.

Gospodarski život samo godinu dana kasnije bio je u znaku krupnih političkih promjena i ratnog stanja, što se sve nepovoljno odražavalo i na rad obrtništva, a sve je teže bilo doći i do nužnog repromaterijala. Broj obrtničkih radnji ratne godine 1942. stagnira, pred kraj godine opada, a taj se trend nastavlja i dalje.

Podaci nakon rata govore, da je rat uzrokom 20 postotnog pada broja obrtnika, a nova je vlast to stanje još pogoršala ukinuvši sve obrtničke organizacije. Tako su obrtnici u najtežim trenucima ostali bez oslonca na koji su se stoljećima navikli. Pokrenut je proces eksproprijacije i nacionalizacije, a u društveno je vlasništvo silom prešlo ono najkvalitetnije u obrtništvu. U 1946. godine nastavlja izlaziti “Obrtnički list”.

Prema statističkim podacima 1879. u Zagrebu u kojem je živjelo više od 28000 stanovnika bilo je više od 1250 obrtnika s više od 80 djelatnosti. Dvije, tri godine poslije na zagrebačkom području djeluje 1311 obrtnika u 88 obrtničkih djelatnosti, a broj obrtnika povećan je na 1700 da bi samo godinu dana poslije pao na 1555. Grad je, sada već kao veliki potrošač, bansko i saborsko sjedište te kulturno središte, bio pogodan za razvoj svih poznatih djelatnosti i obrta. Obrtnici su imali i svoje glasilo “Obrtnik”, kao glasilo Trgovačko – obrtničke komore u Zagrebu. Počeo je izlaziti 1. travnja 1884. godine.

Obrtnici su sa svojim proizvodima bili česti sudionici izložbi i sajmova, a izložba gospodarskih otkrića i dostignuća Austro-Ugarske monarhije, održana 1. kolovoza 1882. godine pokazala je snagu zagrebačkog obrtništva. Zagrebački, odnosno hrvatski obrtnici tada su nastupili samostalno i u svom paviljonu. Zagrebački su obrtnici bili posebice zastupljeni u pokućstvu i umjetničkom obrtu, i po sačuvanim dokumentima, postigli veliki uspjeh. Organizacija izložbe, izbor i dizajn proizvoda bio je prepušten poznatom zagrebačkom arhitektu Hermanu Bolléu.

Od ukidanja cehova te omogućavanja slobodnog obnavljanja obrta, nastupilo je razdoblje u kojem opada kakvoća obrta jer nije bilo brige i mara za stručno usavršavanje. Pokrenuto je pitanje osnivanja škola. Trgovačko – obrtnička komora dobiva 1882. godine suglasnost državnog poglavarstva za osnivanje te se ta godina bilježi kao početak obrtničkog školovanja u Hrvatskoj.

Novi obrtni zakon proglašen je 1884. godine, a 1886. godine Zagreb broji 1611 radionica da bi već sljedeće godine ta brojka bila uvećana za šezdesetak novih obrtnika. Nakon dugog vremena rasta 1888. godine broj radionica opada, ali je već 1889. godine porastao na 1767 koliko ih je bilo i godina dana poslije.

Zemaljska izložba održana u Zagrebu 1891. godine pokazala je mogućnosti i znanja zagrebačkih majstora. Iste se godine održava i druga obrtnička skupština. Posebno oštro zagrebački su obrtnici nastupali glede politike raspisivanja javnih radova jer je mađaronska vlada poslove najvećim dijelom povjeravala poduzećima iz Ugarske i Austrije. Od 1890. do 1892. godine znatnije se povećava broj strojeva, osuvremenjuju se pogoni što utječe na porast broja obrtnika. Tako ih je 1893. godine 2000. Rastu tiskarske aktivnosti, a i fotografski obrt. Iste godine održava se i skupština Obrtnog zbora, a dvije godine nakon toga svoja vrata otvara Hrvatsko narodno kazalište i palače srednjih učionica na čijoj su gradnji sudjelovali i mnogobrojni zagrebački obrtnici raznih zanimanja.

Godinu dana poslije održava se sveopća zemaljska izložba. Na njoj je zapaženo mjesto pripalo proizvodima zagrebačkih obrtnika. Tih se godina javlja zamisao o izgradnji trgovačko – obrtničkog muzeja i zgrade komore, a 5. kolovoza 1902. godine počinje iskop temelja da bi do kraja godine obje zgrade već bile pod krovom. Pritom je komorska zgrada stavljena odmah u funkciju, a muzejska sljedeće godine.

Prvi su se u cehove počeli udruživati obrtnici Gradeca 1447, godine kada je gradečka uprava dala povlastice krojačima. Kralj Matija Korvin dodijelio je prilikom boravka u Zagrebu 1466. godine cehovske povlastice postolarima i udruženim krznarima, uzdarima i remenarima, a kad su im se potom pridružili i sedlari, kralj Korvin im je 1480. godine potvrdio povlastice. U 15. se stoljeću osnivaju tri ceha, a početkom 16. stoljeća osniva se ceh zlatara.

Godine 1521. kralj Ludvig II izdaje povlastice ostrugarima, bravarima, kovačima i mačarima, a u prvoj polovici 16. stoljeća spominje se i ceh mesara, čije povlastice koje je dala gradska uprava nisu sačuvane. Znači, u 16. stoljeću djeluje već šest, odnosno oko 65 raznih obrta. Najviše je bilo postolara (38), zatim mesara s 36 radnji, a bilo je tu i 27 krojača, 24 kovača, 10 krznara, 11 sedlara i stolara, 14 kolara, 11 kamenara, 10 ribara, 9 mlinara i čak 16 zlatara. Ostale struke bile su zastupljene sa znatno manje obrtnika.

Godine 1617. godine na Gradecu se osniva ceh čizmara, brijača, apotekara i staklara, a u trećem se desetljeću 17. stoljeća zlatari pridružuju kovačima, bravarima i mačarima. Gradska je uprava 1644. godine dala pravila cehu gumbara, a povlastice je potvrdio Ferdinand III. dvije godine poslije. Ceh tkalaca spominje se 1698. godine iako nema točnih podataka tko ga je i kada osnovao, a iste je godine osnovan ceh trgovaca, koji nikada nije djelovao kao udruženje.

U 18. stoljeću raspao se ceh osnovan 1617. godine jer su čizmari 1712. godine osnovali samostalan ceh, a staklari su se pridružili stolarima, tokarima i orguljarima koji su povlastice pribavili 1741. godine. Iste je godine gradska uprava dodijelila pravila cehu graditelja, klesara i tesara koji već sljedeće godine dobivaju povlastice od Marije Terezije. Ceh klobučara dobiva povlastice 1748. godine, 10 godina poslije ceh tkalaca, a 1779. godine ceh brijača, kirurga (ranarnika), kupeljnika, vlasuljara. U 18 je stoljeću, dakle, utemeljeno 5 cehova pa je na Gradecu ukupno djelovalo 13 cehova. Početkom 19. stoljeća krznari se odjeljuju od remenara i sedlara, 1818. godine povlastice vladara dobiva ceh mlinara, sapunara i pekara.

Sedam godina nakon dobivanja povlastica pekari se osamostaljuju, trgovci svoje udruženje osnivaju 1835. godine. prve povlastice na Kaptolu dobivaju postolari 1627. godine, a 1632 nastaje udruženi ceh sedlara, remenara, bravara i mačara, kojemu se ubrzo pridružuju krznari, a 1665. godine zlatari i kovači. Taj ceh dobiva ime Veliki ceh, a djelomice je imao odlike općeg udruženja obrtnika. U 17. stoljeću u tom su cehu radila 63 majstora, a u 18. stoljeću, 261 majstor. Godine 1663 osnovan je čizmarski, 1667. g. krojački, a 1675. godine gumbarski ceh. Biskup Maksimilijan Vrhovec dopustio je obrtnicima koji stanuju Vlaškoj ulici da se udruže u kaptolske cehove te je 1819. godine osnovan ceh stolara, tokara, staklara i bravara čime je broj cehova na Kaptolu povećan na šest. U 19. stoljeću postojala su 3 ceha udruženih kaptolskih i gradačkih obrtnika te onih s područja zagrebačkog biskupa.

Bio je to ceh tkalaca, zatim ceh opančara te ceh kožara i štavilaca, a kaptolski i gradečki gumbari međusobno su ugovorom 1853. udružili u zajednički ceh. Tih godina su zabilježene i mnoge reforme cehova. Krajem 1859. godine izdan je novi cehovski red koji je stupio na snagu carskom odlukom godinu dana poslije. Taj je propis proklamirao slobodu obrtu i ukinuo cehovsku organizaciju, ali nije bio proveden. Vladar Franjo Josip I 16. ožujka 1872. godine donosi Obrtni zakon kojim se ukidaju cehovi i osnivaju obrtne zadruge. Još su niz godina održavale cehovsku tradiciju i običaje te čuvale i obnavljale cehovske predmete.

Valja napomenuti da su se već 1852. godine osnovale, usporedo s cehovima, Trgovačko – obrtničke komore Zagrebu, Rijeci i Osijeku. Obrtni zakon iz 1872. godine, kojim se ukidaju cehovi, bio je povod zagrebačkoj obrtničkoj komori da 1879. godine sazove sveobrtničku skupštinu. To je bila prva uža veza obrtnika iz cijele Hrvatske i spoznaja da su im poteškoće zajedničke.

Cehovska organizacija djelovala je putem svojih cehovskih skupština koje su se na početku osnivanja održavale jedanput mjesečno, a poslije četiri puta godišnje. Prema podacima, cehovske se skupštine od kraja 17. stoljeća nisu smjele održavati bez nazočnosti cehovskog komesara.

Glavna cehovska skupština održavala se na blagdan sveca zaštitnika svakog ceha, a u 19 stoljeću na dan dodjela povlastica. Članovi ceha morali su, navodi se u dokumentima, biti pristojno odjeveni i ponašati se “mirno, krotko i tiho”. Majstori su se okupljali u kući cehovskog starješine, koji je redovito bio stariji i iskusniji majstor kojemu je, među inim, bila zadaća nadzirati kakvoću cehovskih proizvoda na sajmovima i dnevnom trgu. Vodio je sve poslove i račune ceha, a do uključivanja cehovskog komesara u cehovsku organizaciju bio je posrednik između ceha i gradske uprave.

Na cehovskim sastancima primali su se u ceh i oslobađali šegrti, rješavali sporovi i određivale kazne. Ako je netko želio postati majstorom da bi mu se dodijelio majstorski rad morao je od ceha zatražiti posebno “oglašavanje” radi okupljanja majstora i dodjele “majsterštuka”. Na te cehovske, jedanput godišnje morali su doći i ladanjski majstori koji su stanovali u zagrebačkoj okolici da bi uplatili cehovske pristojbe.

Cehovi su redovito vodili poslovne knjige, u koje su bilježili sve prihode i rashode, vodili su zapisnike cehovskih sastanaka, popisivali primljene i oslobođene šegrte i sl. Okupljanje članova ceha bilo je uz otvorenu cehovsku ŠKRINJICU (ladicu). Riječ je vjerojatno o najstarijem predmetu vezanom uz ceh, a škrinja je oblikom podsjećala na kuću te je stoga, kako se govorilo, postala simbolom ceha koji je za majstore značio dom, utočište i materijalnu sigurnost. U škrinju je, uz mnogobrojne cehovske isprave i dokumente, pohranjivana i cehovska blagajna te cehovski PEČATNJAK. Izrađen je od srebra ili mjedi, na njegovoj pečatnoj pločici bili su ugravirani znakovi odgovarajućeg obrta. Prvi se puta pečatnjak spominje u povlasticama gumbarskog ceha Gradeca iz 1646. godine, a neki od zagrebačkih cehova imali su po jedan, dva, ili čak tri pečatnjaka. Nezaobilazni dio obreda pozivanja na cehovske sastanke bila je i cehovska TABLICA kao službeni dio dotičnog ceha. Nosila se obješena na ruci ili o prsima, a ako bi se koji majstor pokazao, po mišljenju ceha, nedostojnim, njemu “tablica ceha zapirase”. To je značilo da mu se obavijesti ne prenose i da se time isključuje iz ceha sve dok se s cehom ne pomiri.

Jedna od značajki kojom se ponosio svaki ceh, bila je i cehovska ZASTAVA koja je u većini slučajeva prikazivala neku od religijskih tema i sveca zaštitnika dotičnog ceha, naravno, uz ime i poneki simbol ceha.

Statuti zagrebačkih cehova bili su vrlo slični i sadržavali su odredbe poštovanja međusobnih odnosa, uvjete kako se postaje članom ceha i kako se mora obavljati obrt. Propisivano je i koliko se smije zaposliti pomoćnika i šegrta, na koliki rok te koje su kazne za neposluh. Šegrt (navučalnik, inaš, sluga) prima se na tri, četiri ili pak pet godina, a primanje šegrta među djetiće (mladence, kalfe) odvijalo se uz posebno propisani obred. Djetić je morao obaviti trogodišnje stručno usavršavanje “vandranje” te pristupiti ocjeni znanja pred majstorima. Svi su zagrebački cehovi imali svoju djetićku, organizaciju, tzv. mali ceh.

Sve do 1813. godine u cehove su se primali samo rimokatolici. Svi su članovi ceha, sukladno tome, morali sudjelovati u vjerskim obredima, misama, večernjicama i procesijama. Zagrebački su cehovi imali i svaki svoj cehovski oltar o kojemu su se brinuli svećenici altaristi kojima se plaćala odgovarajuća naknada. Članovi su ceha morali pod prijetnjom kazne prisustvovati tijelovskim procesijama, a zanimljivo je da su umrlog majstora morali ispraćati svi članovi ceha. Vezano uz to, 16. kolovoza 1834. godine, gumbari sklapaju prvi ugovor o sprovodima, a već sljedeće godine pet kaptolskih cehova – postolarski, krojački, gumbarski, Veliki ceh te ceh stolara, tokara i staklara, sklapa ugovor o kupnji sprovodnih kola. Dvije godine poslije pridružuju mu se i kaptolski čizmari, a potom i opančari. Tako je osnovana Kaptolska pogrebna zadruga.

Razvoj Zagreba i razvoj obrta uzajamno su povezani i, nepobitno je, jedan su drugog vukli samo naprijed. Početak urbanizacije i porast broja stanovništva tadašnjeg Griča stvorio je osnovicu za veći priljev obrtnika, a sve radi zadovoljenja potreba tamošnjeg stanovništva. Grad se razvijao na važnom cestovnom raskrižju pa su se uz domaće ovdje nastanjivali i mnogi obrtnici Nijemci, Česi, Talijani i Ugari.

Prema pisanim dokumentima iz 13. st., na Griču je u to doba bilo “ciglara, kipara, lokotara, strijelaca, iglara, rigožara, klobučara, tulara, krojača, točkara, vuzdara, ostrugara, mošnjara, vošćara i pivara”. Strani su se, pak, obrtnici bavili lijevanjem zvona, postolarstvom, lančarstvom, sapunarstvom, kožarstvom, gumbarstvom, suknarstvom i zlatarstvom. Tako veliki broj obrta pokazuje da srednjovjekovni Zagreb nije nimalo zaostajao za gradovima Srednje Europe.

Zagreb se, podsjetimo se, do 1850. godine dijeli na tri jurisdikcijska područja: Gradec, slobodni i kraljevski grad, koji je povlastice dobio od kralja Bele IV. godine 1242; Stolni kaptol zagrebački, koji je pod svojom jurisdikcijom imao Kaptol, Opatovinu, i Dolac i istočnu stranu Tkalčićeve ulice, Skalinsku ulicu, gornji dio Bakačeve i Pod zidom, te poseban dio, stanovnici Vlaške ulice, koji su bili pod jurisdikcijom zagrebačkog biskupa.

Polovica 14. stoljeća na Gradecu je obilježena stvaranjem bratovština, u koje se okupljaju stanovnici po etničkoj i strukovnoj pripadnosti. Hrvatska bratovština tako nastaje 1355. godine, njemačka 1357. godine itd., a desetak godina kasnije kao prve strukovne bratovštine spominju se bratovštine postolara iz 1377. godine, mesara iz 1387. godine, kolara iz 1444. godine te remenara iz 1462. godine. Zanimljivost je da su tada, prema pojedinim vrstama obrta, nazivana i cijela područja te ulice, a jedan od primjera je i današnja Mesnička ulica, koja je ime dobila tako što je tadašnja Gradska uprava dopustila mesarima da se nasele uz zapadni dio Gradeca. Od 1384. do 1440. godine na području Gradeca već žive i rade 284 obrtnika koja su se bavila s 30 vrsta obrta.