14 stu Posuđe za film Winnetou, crkveni kalež od 24-karatnog zlata i replika stolne lampe napravljena na osnovu stare fotografije samo su dio njihovog majstorskog opusa

U rukama ovog dvojca svi metali postaju remek-djela kovino-pojasarskog zanata, bilo da je riječ o rostfraj roštiljima, bakrenim džezvama i kotlićima ili zlatnim kaležima. Naime, ovi majstori bili su angažirani od strane profesora Ljubića kako bi izradili crkveni kalež od 24-karatnog zlata. Zlato, srebro, bakara, aluminij ili mesing njima je svejedno. Rijetkima je poznato kako je ovaj obrt izradio rekvizite  za snimanje filma Winnetou. Nedavno je snimljen i dokumentarac o njima, u kojem su dobili zadatak da osnovu stare fotografije izrade repliku stolne lampe iz 50-ih godina prošlog stoljeća. Rad ovih obrtnika prepoznat je i od strane Grada, koji im je dodijelio status zaštićenog kulturnog dobra grada Zagreba.

Nije bilo najzahvalnije pokrenuti privatni biznis u društvu koje se kretalo u smjeru društvenog vlasništva

Ova priča počinje 1953. godine kada August Havel u Vlaškoj 76 otvara kovino-pojasarski obrt. No, to i nisu baš bila idealna vremena za pokretanje privatnog biznisa u društvu koje se kretalo u smjeru društvenog vlasništva.

– August je bio direktor firme Lim u Stupniku, ali se ipak odlučio na taj rizični potez. Tako nešto tada je u najmanju ruku bilo škakljivo – kratko je prokomentirao Dražen Radotović, vlasnik obrta „Havel“.

Branko, Augustov sin, zaposlio se kod oca 1963. godine, a krajem 1979. godine osnivaju zajedničku zanatsku radnju iste djelatnosti.

Nakon umirovljenja oca 1989. godine, Branko preuzima obrt, a 2007. godine pridružuje mu se zet, Dražen. Iste godine Radotović preuzima obrt, kojeg i danas samostalno vodi. U obrtu mu se pridružio i sin Luka, predstavnik četvrte generacije ove obitelji koja se već sedam desetljeća bavi ovim zanatom.

– Ovo me je zanimalo od kada sam bio mali. Volim raditi s metalom. Već s 14 godina ovdje sam odradio praksu, a sa 17 sam počeo raditi. Tu sam još kao klinac rastavljao bicikle, a sada na ovim strojevima mogu izvući bilo što okruglo od lima. Izazov mi je izraditi nešto u malim serijama, a za to je potrebno izraditi i poseban kalup. Kad radimo recimo za Končar, mjere su jako bitne. Ne smije biti odstupanja. Ponekad je riječ i o mikrometrima – objasnio je Luka.

„Nema kompjutera niti inženjera koji može napraviti bolji izračun od nas samih“

Za ovaj posao je preciznost je imperativ, a majstorsko znanje i iskustvo nužnost. Dečki ponekad znaju otkriti greške nastale u postupku projektiranja.

– Nema kompjutera niti inženjera koji može napraviti bolji izračun od nas samih. Ponekad se dogodi da kompjuter kaže jedno, a mi izračunamo nešto drugo. Na kraju naš proizvod sto posto odgovara zahtjevima – pohvalio nam se Dražen.

Nekad su puno više radili s velikim tvrtkama, rekao je majstor. Osnivanje ovog obrta pratio je industrijski bum Zagreba. Kvalitetu njihovih proizvoda prepoznale su mogne velike domaće tvrtke, za koje su radili kao njihovi kooperanti. Privatizacija 90-ih ubrzala ostavila je neizbrisiv trag na našoj industrijskoj proizvodnji, što je značajno je utjecalo i na potražnju za njihovim uslugama.

„Ako ne možeš nigdje riješiti, odi kog Havela“

– Radili smo za Instrumentariju, ATM, sve pogone Končara i RIZ Odašiljače. Čak i u vremenu kad je postojalo više ovakvih obrta, postojala je uzrečica: ‘Ako ne možeš nigdje riješiti, odi kog Havela.’ Situacija je i danas ista – ispričao je obrtnik.

Kao i veliki broj drugih starih obrta i njih muče prevelike cijene najma prostora. Vlasnici prostora, država ili grad, nemaju sluha za obrtnike, a ni volje za ulaganje u vlastitu imovinu pa su najmoprimci prepušteni sami sebi.

– U vrijeme ministra Marića država nam je za duplo povećala cijenu najma, zbog čega sam bio spreman ugasiti obrt i izaći iz prostora. Na svu sreću, najamninu su na kraju vratili na staru razinu. Riječ je o 50-ak kvadrata neuređenog prostora, a sve što je napravljeno u njemu smo uradili mi od poticaja koje smo dobili – požalio se Radotović.

Zajedničkim snagama žele održati obrt živim

Otac i sin zajedno rade već 10 godina. Zajedničkim snagama žele održati obrt živim. Kako kažu, ne gledaju na radno vrijeme, niti tko će što raditi. Važno im je da rade i da mogu zaraditi pristojnu plaću. Njih dvojica rade posao za četvero ljudi. Uzeli bi još kojeg radnika ali nemaju uvjeta za to. Davanja za radnike su im prevelika, a na tržištu rada ih nema. Više ne postoji obrazovni program za kovino-pojasarskog majstora, a najbliže tome je zanimanje strojobravar. I mlađi Radotović strojobravar je po zanimanju, ali ga je djed Branko uveo u sve tajne ovog zanata koji polako odumire.

No, još postoji nada i za ovaj, ali i za druge zagrebačke obrte. Polako se u društvu mijenja svijest o obrtništvu. Majstori postaju cjenjeniji, a njihove usluge sve traženije. Dečki kažu da posla ima i da se taj trend vidi i u drugim djelatnostima. Za primjer su uzeli susjeda krojača, također stari obrt, koji jedno vrijeme uopće nije imao posla, a sad ga ima preko glave. Dvojici obrtnika želimo da nastave obiteljsku tradiciju i očuvaju znanje stjecano generacijama.